Dvorac Kapetanovo
Dvorac Kapetanovo se nalazi u selu Stari Lec, opština Plandište, i podignut je 1904. godine. Smešten je oko 500 metara od glavnog puta, usred banatske ravnice, te je jasno vidljiv s puta zbog odsustva visokog rastinja oko njega.
Dvorac Kapetanovo se nalazi u selu Stari Lec, opština Plandište, i podignut je 1904. godine. Smešten je oko 500 metara od glavnog puta, usred banatske ravnice, te je jasno vidljiv s puta zbog odsustva visokog rastinja oko njega.
Sagradio ga je župan Bela Botka, rođen u Banlaku 1861. godine, koji se doselio u Banat kupivši ogromne posede od 1.100 jutara u centralnom Banatu. Nakon pripajanja Vojvodine Kraljevini Srbiji i kasnije SHS 1918. godine, usledila je agrarna reforma, a Botkino imanje je prepolovljeno. Brzo su gubili kapital, a 1938. godine petrovgradska banka je prodala nameštaj i sam dvorac na licitaciji.
Dvorac je kupio trgovac iz Bočara, Franc Maj, i poklonio ga svojoj kćeri Emiliji u miraz. Emilija je ušla u brak sa Milanom Kapetanovim, po kome je dvorac dobio današnje ime. Priča se da je Bela Botka finansijski propao zbog troškova lečenja mentalno labilne žene Eme, koja se često lečila u Pešti, a Bela je iznajmljivao čitav voz za njeno putovanje.
Jedna legenda vezana za dvorac kaže da je Kapetanovo doživelo zlu sudbinu jer je Bela Botkina žena 1938. godine teško podnela bankrot i gubitak dvorca, polila se benzinom i zapalila. Ostavila je jedino pramen plave kose koji je „dugo obletao oko dvorca“. Kažu da se u avgustu 1938. svake noći nebo svetlelo zvezdama repaticama koje podsećaju na taj tužni vatromet. Danas se, po legendi, pramen plave kose ponekad nađe na travi ili grabljama, a senka plavokose žene navodno se pojavljuje svake godine na Svetog Iliju.
Dvorac je poljski, sa negovanim prostranim parkom i fontanom. Zgrada je spratna, podužne osnove, u duhu romantičarskog istorizma sa elementima romanike i gotike, što je primer eklekticizma. Ističe se po bočnoj kuli i dva visoka simetrična zabata na sredini glavnih fasada. Poligonalni pilastri imitiraju kulice, sa vidljivim uticajem flandrijske i hanzeatske arhitekture. Svi prozori imaju iste gotičke lukove, a malterska plastika u beloj boji imitira mermer.
U prizemlju je centralni hol sa bočnim stepenicama koje vode na drvenu galeriju i spratne prostorije za odmor. Dnevni boravak, kuhinja, trpezarija i biblioteka nalaze se u prizemlju. Nakon Drugog svetskog rata dvorac je nacionalizovan i prepušten radnicima poljoprivrednog kombinata za stanovanje. Već osamdesetih godina bio je potpuno devastiran, a park je nestao – ostala je samo jedna ispucala fontana. Prema dostupnim informacijama, danas je u privatnom vlasništvu Radmile Jovanović, koja ga je obnovila. Dvorac je u odličnom stanju i dostupan turistima uz simboličnu nadoknadu, a moguće ga je iznajmiti i preko Airbnb platforme.